fbpx

Zrinka Ulovec: Moja priča

Aktualno, Žensko zdravlje

Kako je završila moja priča? Zbog neopisive podrške supruga, svih dragih osoba i Udruge SVE za NJU, danas se imam čemu radovati. Imam sunce, more i jedrenje pred sobom. Imam život!

Nedjelja 6. srpnja 2014., suprug i ja slavimo 18. godišnjicu braka. Na nogama sandale s petama od 13 centimetara. Prohodali smo pola grada dok nismo sjeli. Drugi dan nisam mogla na posao koliko su me boljela stopala. Ostala sam doma, trebala sam spremiti stvari za more, sutra putujemo, dečki nas čekaju (otišli s djedom i bakom deset dana ranije). Tjedan dana prije sam bila na redovitom godišnjem ginekološkom pregledu i nešto me zaboljelo pa me ginekolog poslao da napravim color doppler. Naravno, drugi dan sam dobila menstruaciju pa nisam obavila.

“Ne budi lijena”, pomislim. Kad sam već ostala doma, zovem Medikol i pitam ima li mjesta danas, kažu da može, da dođem u 11 sati. Dođem tamo, prime me odmah, liječnik gurne vaginalno i smrzne se. Zove sestru da joj piše nalaz dok ona govori. Ništa ne kužim, naravno. Diktira sestri o nekakvom gustom sadržaju. Govorim joj da ja sutra idem na more, ona meni: „Gospođo draga, ne idete vi nikamo, ovo se mora pogledati na MR.“ „Ok“, kažem, „Može li danas?“ Zove dolje, kaže da je u srijedu prof. dr. na MR pa da dođem onda. “A što sad, ići ćemo u srijedu umjesto u utorak.” Oblačim se, ona diktira, izlazim, govori mi da svakako prije napravim krvne nalaze. Idem na recepciju platiti i onako usput, pitam koliko koštaju ti nalazi krvi (dala sam izvaditi markere, nisam imala pojma što to znači). Kaže sestra 150 kn, ma rekoh, vadi kad sam već tu. Nalaz će biti gotov za sat i pol. Dobro.

Sjednem u auto jer moram još kod knjigovođe i taman kad stanem pred dućanom u ulici vraćajući se, zvoni mobitel.

„Halo?“, kažem.

„Ovdje dr. Filipović, gdje ste?“

„U autu.“

„Jel’ vozite?“

„Ne, stojim.“

„Gospođo Ulovec, nalaz markera je jako povišen.“

„Koliko?“

„Smije biti do 35, vaš je 858.“

„MOLIM???“

Sve mi je bilo jasno.

Ne znam kako sam se dovezla do kuće, odmah sam nazvala Alena (supruga) i rekla mu, već kroz suze, da je nalaz jako loš. Taman je bio u Metrou, ostavio je pred blagajnom dvoja puna kolica i došao doma za desetak minuta. U međuvremenu me ponovno zove dr. iz Medikola i pita mogu li napraviti još jedan marker, HE4, naravno može. Ja u šoku i plaču, Alen dolazi, suze nam cure oboma, zvoni mobitel, opet dr. Filipović. Kaže, HE4 je 1595, normalno je do 92. Ridamo oboje! Što sad?

Sjetim se, Suzana je isto imala karcinom! Odmah joj šaljem poruku i pitam, „Suzana, imaš li ti karcinom jajnika ili maternice? Nisam bila sigurna.“ Začas mi odgovori i kaže, „jajnika.“

„Imam loše nalaze, mogu doći do tebe?“

„Naravno“, kaže.

Bili smo kod nje za par minuta. Ona je već prošla operaciju i kemoterapiju, kosa joj je već malo narasla i izvrsno se osjećala. Utješila me! Neopisivo! Odmah sam znala što moram proći i to mi je bio veliki plus!

“Hvala ti Suza, bez tebe ne bi bilo jednako!”

Vratili smo se doma, treba reći roditeljima. Zovem mamu (medicinska sestra u mirovini), govorim joj sve. Staložena je, mirna, govorim da moram još na MR. Naravno da je išla s nama i digla Zagreb na noge za mene. U petak, 11.07. bila sam kod dr. Ćorušića u Petrovoj. U nedjelju se vraćaju svekar i svekrva s djecom. Još ne znaju. Sjedimo svi za stolom, govorimo mirno da dečke ne uzbudimo previše. “Mama mora na operaciju, zato ne možemo na more zajedno.” Nisu oni mala djeca, mlađi je završio 1., a stariji 3. razred gimnazije. Svejedno, ne dopire im.

17. srpnja 2014. je učinjena laparoskopija

Previše je rašireno po abdomenu, nije za odstranjivanje jajnika ni maternice, izvučeno je 3 litre tekućine (ascitesa). Dren stoji u meni do zadnjeg dana, desetog, svaki dan 2 litre tekućine u njemu.

Nastavak liječenja kemoterapijom 7.8.2014. – paclitaxel+karboplatina, 6x u trotjednim nastavcima.

Prva kemoterapija, petak, za ručak sam dobila oslića s blitvom i krumpirom. Subota sve ok, nedjelja sve ok. Dolazi ponedjeljak, muž je na poslu, mame nema, sister je sa mnom, vratila se i ona s godišnjeg 10 dana prije. Sister je inače pravi hipohondar. Policajka po zanimanju. Ujutro je sve ok, bliži se podne, meni mučno, nisam dobro, krene proljev, povraćanje, dobila sam mengu, curi na sve rupe iz mene. Sjedim na WC-u satima, sister ne zna što bi sa mnom. Dolaze i mama i Alen, čujem ih kroz san, boje se, plaču, ne mogu mrdnut sobom. Znam da mi nije dobro, ali znam i da je to tek početak. Drugi dan je sve ok, dušu sam ispustila dan prije. Niti jedna kemoterapija nije bila tako teška kao prva.

Naravno da sam odmah krenula i s alternativom. Moja alternativa je bila fitoterapeut Biba, Biserka Kraljeta, i Suza je bila na njenoj terapiji.

S obzirom na to da sam bila puna ascitesa, kaže mi da prije prve kemoterapije moram popiti kuru od 2 antibiotika i 2 diuretika, naravno da slušam. Lijekove mi je nabavila prijateljica veterinarka, dobila sam recepte kao da sam pas. Hvala Željka!

Nakon prve primljene kemoterapije idem na more! Tko zna hoću li ikad više vidjeti Lošinj! Kosa pada kao luda. Vraćamo se nakon tjedan dana, češljam se ujutro iznad kante za smeće u dvorištu. Ujutro s Alenom idem kupovati periku, baš mi dobro stoji! Režem sama škarama kosu, ajme kako je to teško! Ne ide pa ne ide! Muž mi pomaže, brije mi glavu do kraja. Brije me na golo.

Moji dečki postaju svjesni da je mama teško bolesna. U međuvremenu moja sestra sjedi non-stop za kompom i traži kako mi pomoći!

I nalazi prof. dr. Majerović na Rebru. On radi HIPEC, operaciju koja se izvodi u još nekoliko klinika u Europi. I ja sam apsolutni kandidat za nju. Moja konačna dijagnoza je Adenocarcinoma serosum ovarii FIGO IIIC.

Nakon 4. kemoterapije, primaju me na Rebro i 20.11.2014. sam operirana po HIPEC metodi. To znači da su mi svi organi u abdomenu apsolutno pregledani, a i svaki centimetar crijeva. Izvadili su mi jajnike, maternicu, slijepo crijevo i cijelu trbušnu maramicu. Zašili su me i kuhali 1,5 h na 42 stupnja celzijusa kroz 4 drena. Ponovo su otvorili, sve pregledali i zatvorili. U intenzivnoj sam bila 5 dana, gotovo da se i ne sjećam toga. Jako se dobro sjećam mladog kirurga s bradom koji mi je čistio drenove. Sve zvijezde sam vidjela. Kad je otišao, dali su mi morfij. Prvi dan na odjelu dolazi fizioterapeutica, digla me iz kreveta, napravila sam jedan korak i srušila se u krevet. Dolazi popodne s hodalicom, napravila sam pet koraka i srušila se u krevet. Drugi dan ujutro smo izašle na hodnik, a popodne s odjela. Nisam se dala. Boljelo me za poludjeti. Došao je Majerović, vade drenove 7. dan, bol je neopisiva! Zapeklo se to unutra. Opet pod morfijem vade van. Sva sam u nekom bunilu. Dan 9. je želja za cigaretom neopisiva! Sa mnom u sobi je mlada cura iz Osijeka, operirala je želudac i njena mama me navečer spusti dolje ispred ulaza da zapalim. Zamantralo mi se samo tako nakon 2 dima. Dan poslije, subota, idem doma! Majerović me došao pogledati ujutro i odobrio, al nije bio baš najsretniji. Dr. Majsec mi je vadila klamerice, 34 ih je bilo. Razrezana sam od prsne kosti pa malo iznad klitaća. Stigla sam doma, dani dugi da ne mogu biti duži. Ujutro još nekako, stalno sam pod zaldiarom, ali popodne i uvečer su bolovi nepodnošljivi. Muž mi je nabavio travu, popušim oko 18 popodne i mirna odem na spavanje. Bol nestaje u roku 10-15 sekundi!

Dana 19.12. primila sam 5. ciklus kemoterapije.

Dana 15.01.2015. zadnja kemoterapija. Ordinirali su mi još 2 terapije karboplatine, ali dobijem alergijsku reakciju (crvenilo lica, škakljanje u grlu, mravci na usnicama, osip po trupu, pritisak u prsima, osjećaj vrućine, povraćanje) 3 minute nakon apliciranja te se odustane od daljnjeg liječenja. Dakle, ta alergijska reakcija je bila moj jedini blizak susret sa smrću. Sve prije je bilo uz plakanje i razmišljanje, al’ ovo!!! Prestrašno!!!

CA 125 na početku liječenja – 858 (07.07.2014.)

CA 125 na kraju liječenja – 10,7 (03.02.2015.)

Što me spasilo?

Neopisiva podrška supruga! Pod broj jedan! Zajedno smo od srednje škole živjeli i radili kao i bezbroj drugih. Nikad nisam bila svjesnija njegove ljubavi kao u vrijeme bolesti. Čak ni danas, kada sam dobro.

Biba. Biljni pripravci Biserke Kraljete. Otprilike 40 kapsula dnevno. Uzimala sam ih od samog početka do veljače 2016., godinu dana nakon prestanka liječenja.

Graviola + C vitamin – isto od početka do veljače 2016. Devet kapsula dnevno od 350 mg, s tjedan dana pauze 1x mjesečno i C vitamin 2×500 mg dnevno.

Neurosan, odnosno zeolit, veliki čistač i detoksikator, povremeno.

Lošinj – 2 mjeseca nakon zadnje kemoterapije otišla sam s roditeljima na 10 dana. Upravo je tamo moja mama dobila nalaz karcinoma dojke. Danas je i s njom sve u redu. Prešla ga uzduž i poprijeko s mojom Bellom (svojeglava biglica). I dalje redovito idem, proljeće, ljeto, jesen. Svaki put me diže.

Yoga! Krenula sam 1.4.2015. Jedva da sam sama uspjela sjesti i leći na pod, a kamoli što drugo. Idem i dalje. Uči disanju i povećava kondiciju, smiruje i uklanja stres.

Salsa! Cijeli život volim plesati, ali ne i moj muž. E pa sad plešem! Krenula sam 1.9.2015. Naučila sam i bachatu i kizombu. Ekipa je fantastična. Ja sam među najstarijima.

 

U invalidsku mirovinu su me strpali automatski, nakon 1,5 godine bolovanja. Imam 70% invaliditeta i 100% nesposobnosti za rad. Mirovina 1970 kn nakon 23 godine staža.

Rođena sam 27.07. 1972. Oboljela sam s nepune 42 godine. Imam predivnog supruga i dva sina koji danas imaju 19 i 21. godinu.

Dijagnozu sam dobila sa 75 kg, liječenje završila s 55 kg, a danas sam opet na 70 kg.

Oslića ne jedem ni dan danas, a blitvu samo na juhu. Štrudlu od višanja i jabuka isto ne mogu ni pomirisati. Šećer, crveno meso, kava i mliječni proizvodi su potpuno izbačeni iz prehrane.

Update 11. travnja 2018.

Dobro sam! Ne samo dobro, fantastično!

Salsu sam zapustila posljednjih par mjeseci, ali zato imam Petru, ženu koju je tako teško opisati, ženu koja me diže, uči, vjeruje, tjera, Petra koja svojim volontiranjem uči davati!

Petra vodi radionice plesa na kojima učimo koreografiju na melodije po njezinom izboru. Nije lako, ali nas petnaestak koje dolazimo, uživamo u svim dobrobitima koje ples pruža. Pridružila sam se prošle sezone i na kraju iste imala nastup u Močvari. U prozirnoj tunici, štiklama i mrežastim čarapama. Plesala sam na stolici! Pred punom dvoranom, suprugom, sinovima, mamom i sestrom. Svi su me došli podržati!

Zapustila sam i yogu, ali i krenula na Body empathy kod Ane, još jedne divne žene koja volontira s nama, ženama oboljelima od karcinoma. Program je baziran na kruženju zdjelicom. I opet nešto što pomaže! Opet pod glasnom muzikom, u mraku, pod vodstvom. Zatvorenih očiju i redovitim muskulfiberom poslije.

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez udruge SVE za NJU

Udruga SVE za NJU je bila uz mene kroz psihološku pomoć koja mi je bila neophodna. Danas mi je žao što im se nisam javila odmah nego tek nakon završenog liječenja. Tamo sam kroz tribine i radionice koje organiziraju puno, puno naučila o svojoj bolesti. Tamo sam upoznala divne žene s kojima se često družim, uvijek nasmijana i vedra. Nema tamo plakanja, samo slavljenja života.

Zahvaljujući udruzi SVE za NJU dio sam Petrinog i Aninog programa. I slavim život!

Moje Suzane danas više nema, prošla je godina dana otkako je izgubila bitku s đubretom. Nema ni Jake, žene koja se godinama borila i otvorila prvu tribinu o raku jajnika na kojoj sam bila.

Ne moram reći koliko me njihov gubitak potresao. I danas su tu okidači kad gutam Normabel da proguram dan, ali sve rjeđi. Prošla kontrola je prošla bez ijednog Normabela. Još uvijek svaka 3 mjeseca vadim markere i posjećujem onkologa. Mislim da ne postoji veći stres od čekanja nalaza markera.

U međuvremenu imam svoju obitelj, Petru i Anu. Imam se čemu radovati. Imam sunce, more i jedrenje pred sobom. Imam život!

 

Foto: Privatni album

 


Newsletter