fbpx

Zablude o ovisnostima

Aktualno, Zdrav život

Ovisnost i ovisnici često su u društvu stigmatizirani. Odvikavanje nikada nije jednostavan, brz niti lak proces. Oni koji uspiju, na tom su putu morali proći mnoge prepreke od kojih su neke u njima samima, a druge mogu biti društveno uvjetovane.

Ovisnost i ovisnici često su u društvu stigmatizirani. Odvikavanje nikada nije jednostavan, brz niti lak proces. Oni koji uspiju, na tom su putu morali proći mnoge prepreke od kojih su neke u njima samima, a druge mogu biti društveno uvjetovane. U ovom članku psihologinja u udruzi Pragma, Katarina Jelić, donosi prikaz nekoliko raširenih zabluda po pitanju ovisnosti.

Ovisnik je moralno loša osoba koja zaslužuje sve posljedice koje ovisnost sa sobom donosi

Prva zabluda odnosi se na karakteriziranje svih ovisnika kao moralno slabih, loših osoba koje zaslužuju patnju, kaznu i sve posljedice koje njihova ovisnost sa sobom donosi. Ovisnost, kao stanje ili bolest (kako god je tumačili) povlači za sobom dva pitanja: tko je odgovoran za njezin nastanak, a tko za rješavanje problema? Ljudi su skloni razviti predrasude ili empatiju s obzirom na odgovore na navedena pitanja. Smatraju li da osoba nije kriva za nastanak problema kao ni za njegovo rješavanje, empatija će biti najjača. Međutim, kod ovisnosti često zaključujemo kako je osoba sama odgovorna za nastanak problema, ali i da bi se sama trebala iz njega izvući. Tu empatija naglo opada, a predrasude (i osude) rastu. Odakle tolika potreba za stigmatizacijom pojedinih stanja?

U svakom vremenskom periodu postoje određene društvene vrijednosti ili osobine na temelju kojih nastojimo razlikovati pojedince. Dok neke razlike među ljudima nisu toliko očite ili bitne (npr. preferencija za hranu ili boja automobila), druge su osnova za stvaranje socijalnih grupa. Određene osobine su društveno nepoželjne, stoga sa sobom nose negativne konotacije. S obzirom na to da su ljudi društvena bića, skloni su grupirati se na način da stvore, nekada čak i umjetne, kategorije ”mi” i ”oni”. Pri tome je grupa ”mi” ta koja je ispravna – moralno ili društveno; dok su ”oni” neprijatelji društvenog sklada u kojeg želimo vjerovati. Zbog toga postajemo skloni degradirati grupe drugačijih, opravdati njihovu diskriminaciju i slično. Zbog potrebe da zaštitimo vlastito samopoštovanje, motivirani smo prenaglasiti (napuhati) razlike između nas i osoba koje bi trebalo osuditi jer što smo drugačiji od njih, manja je šansa da ćemo postati – oni!

Ovisnost je osobni izbor

Druga (djelomična) zabluda glasi kako je ovisnost osobni izbor, ili barem odvikavanje od nje. To pitanje nije nimalo jednostavno jer kao što za ozljede mišića nije dovoljna snaga volje kako bi se oporavili, tako ni ovisnost nije pitanje same odluke da se od nje izliječimo. Ovisnost je psihološki, ali i fiziološki problem, stoga za ozdravljenje nije dovoljna samo – dobra volja.

Istraživanja dosljedno potvrđuju kako ovisnost ima i svoju genetsku te neurobiološku podlogu. Kada tome pridodamo utjecaj odgoja i šire okoline, postaje jasnije kako se protiv svega navedenog osoba ne može boriti sama.

zablude

Ljudi su ovisni o samo jednoj supstanci

Treća zabluda je kako su ljudi ovisni samo o jednoj, određenoj supstanci. Klinički psiholozi pak govore o postojanju tzv. ovisničkog tipa ličnosti – osobnost koja je sklona lako i brzo postati ovisna o tvarima, objektima, navikama, ali i ljudima.

Četvrta zabluda se odnosi na nedovoljnu kritičnost prema ovisnosti o lijekovima na recept ili bilo kojim drugim, regalnim, farmakološkim tvarima. To je ovisnost koje mnogi nisu svjesni, negiraju je, a njezina opasnost je u tome što je društveno poželjna i može se opravdati (npr. lijekovi za spavanje).

Peta zabluda se odnosi na činjenicu da bi ovisnike od ovisnosti trebale odvratiti iste metode koje se primjenjuju na zatvorenicima – smještanje u ustanove, prisilan rad, poticanje srama ili krivnje. Upravo suprotno, sram može biti snažan prediktor povratka u ovisnost čak i nakon perioda apstinencije.

Zablude o ovisnostima štete svima, od ovisnika i njihovih obitelji do budućih poslodavaca – no, jesmo li zbilja prema svima jednako strogi?

Dovoljno je da se sjetimo slavnih autora, umjetnika i lidera kojima se divimo (ili barem njihovim djelima), a koji su otvoreno priznavali uživanje sredstava ovisnosti. Istina je, od koje ne trebamo bježati, da mnogi ovisnici rade loše, ponižavajuće i zakonom zabranjene stvari. Ovisnost često dovodi do kemijskih promjena u mozgu zbog kojih određena područja slabo funkcioniraju, a to utječe na njihovo rasuđivanje i donošenje odluka. No, svi mi činimo loše stvari povremeno i često prođemo nekažnjeno, ili nas kazna ”opameti”. Bolestan čovjek treba lijek/terapiju kako bi bio bolji, a ne kaznu.

Za više informacija potražite nas u:

  • Teslinoj 13, Zagreb
  • www.facebook.com/udrugapragma

Članak je nastao u okviru projekta „OPIŠI ME!“ usmjerenog razvijanju socio-emocionalnih kompetencija i vještina djece i roditelja. Projekt financira Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Sadržaj članka je u isključivoj odgovornosti Pragme i ne može se smatrati službenim stavom Ministarstva.

Pročitajte i ovo:

Pragma o izazovu za obitelj:„Dan u tjednu bez ekrana“

Foto: udruga Pragma, Pexels


Newsletter