fbpx

Za Hrvatski dan liječnika pričali smo s dr. Anom Sruk

Aktualno

Biti liječnik možda nikad nije bilo teže, no bez obzira na to liječnici svojim znanjem, voljom, empatijom i humanošću nastoje maksimalno pomoći u liječenju oboljele osobe.

Ana Sruk, dr.med. je specijalist neurologije Klinike za neurologiju, Kliničke bolnice „Sveti Duh“ i predsjednica Hrvatske udruge za epilepsiju. Njezine riječi u nama su ostavile pozitivan trag, potaknule nas na razmišljanje i još jednom pokazale da je biti liječnik jedno plemenito, ali na žalost ponekad i premalo cijenjeno zanimanje.

Kako izgleda jedan radni dan u životu liječnika?

Prosječni radni dan u životu liječnika ovisi o specijalizaciji kojom se bavi i radnom mjestu na kojem radi, tako da na ovo pitanje nije moguće jednoznačno odgovoriti. Većini je zajedničko da najveći dio vremena provode u kliničkom radu s pacijentima. Taj dio rada je najodgovorniji i zahtijeva kontinuirano praćenje stručnih preporuka i smjernica čemu se liječnici, zbog preopterećenja uslijed broja pacijenata na samom radnom mjestu, vrlo često posvećuju tek naknadno izvan radnog vremena. Osim toga, veliki broj liječnika se razvija i ostvaruje profesionalne ambicije sudjelujući u kliničkim istraživanjima, pišući stručne i znanstvene radove te postižući nastavna zvanja što je neophodno kako bi se znanje prenosilo na nove generacije.

Svoj uobičajeni radni dan započinjem radom u Klinici brinući se o pacijentima koji su hospitalizirani u našoj Jedinici intenzivnog liječenja te Zavodu za cerebrovaskularne bolesti i epilepsije. Radni dan sadrži sastanke vezane uz prijenos službe na Klinici, sastanke stručnog kolegija i vizite u kojima se donose zajedničke odluke o liječenju pacijenata. Nakon toga se odlazi na druga dijagnostička i ambulantna radilišta. Moje uže područje kojim se bavim su epilepsije tako da upravo najveći dio vremena provodim pružajući zdravstvenu skrb osobama s epilepsijom, bilo putem Ambulante za epilepsiju ili u našem novootvorenom video-EEG laboratoriju. S obzirom na visoku pojavnost moždanog udara, svakodnevno  brinem o bolesnicima koji imaju ili su preboljeli neku od vrsta moždanog udara. Osim toga, sudjelujem u radu Opće neurološke ambulante gdje se susrećem s neurološkim pacijentima različitih profila te u radu neurološkog ultrazvučnog laboratorija. Osim normalnog radnog dana, nekoliko puta mjesečno smo raspodijeljeni i u 24 – satna dežurstva tijekom kojih smo odgovorni za pružanje zdravstvene zaštite hitnim neurološkim pacijentima putem hitnog prijema. Svoje slobodno vrijeme izvan radnog mjesta često koristim za praćenje stručnih smjernica u liječenju pacijenata, za profesionalno usavršavanje na kongresima i drugim oblicima edukacije, za pisanje znanstvenih i stručnih radova, a također sam i u postupku stjecanja doktorata znanosti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dio vremena provodim i obnašajući funkciju predsjednice Hrvatske udruge za epilepsiju gdje volonterskim radom, zajedno s drugim predanim i vrijednim kolegama, nastojim pridonijeti poboljšanju kvalitete života osoba s epilepsijom. Uz opsežne radne obveze, nastojim dodatno provesti i kvalitetno vrijeme s obitelji i prijateljima te baveći se sportom, no istina je, da je sve te funkcije i uloge povremeno gotovo nemoguće zadovoljiti. Zbog toga sam prije svega zahvalna bezuvjetnoj podršci svojih roditelja i uže obitelji kao i razumijevanju najbližih prijatelja koji su tijekom godina prihvatili moj način života s neprestanim nedostatkom vremena.

Ana Sruk lijecnik neurologija

Kako ste zamišljali svoj posao prije nego ste počeli raditi? Jesu li se ispunila sva vaša očekivanja?

Istina je da mlada osoba koja završi Medicinski fakultet često nema jasnu predodžbu o svom budućem radnom mjestu jer to, kao što sam navela, ovisi o brojnim čimbenicima. Slična situacija je bila i sa mnom, tek sam tijekom pripravničkog staža otkrila svoju ljubav prema neurologiji. Kao i brojni drugi kolege, započela sam s pisanjem stručnih i znanstvenih radova upravo na svome sadašnjem radnom mjestu pod vodstvom prof.dr.sc. Ivana Bielena, mojim mentorom naknadno za vrijeme specijalizacije. Za mene je bila velika prednost što sam se već poznavala s kolegama s kojima sam naknadno počela raditi kao i princip rada Klinike tako da nije bilo većih iznenađenja i potrebe za posebnih prilagodbama.

Vjerujem da ste proživjeli raznorazne situacije tijekom svog rada. Ima li neka situacija koja vam je zbog određenog razloga ostala u sjećanju?

Uistinu je teško izdvojiti posebnu situaciju, no svakako ono što mi na Klinici uvijek teže proživljavamo su teške bolesti i stanja mladih osoba kojima se unatoč svim primijenjenim dijagnostičkim i terapijskim postupcima ne može pomoći. Zbog toga je, u slučaju moždanih udara, iznimno važna primarna prevencija cerebrovaskularnih bolesti koja uključuje one čimbenike koji su promjenjivi i na koje svojim životnim stilom možemo utjecati (npr. pušenje cigareta, povišeni krvni tlak, povišene masnoće u krvi, šećerna bolest, prekomjerna tjelesna težina, tjelesna neaktivnost, nepravilna prehrana i  prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića).

Osim dobrih vijesti, česte su prisutne i one lošije. Na koji se način suočavate s pacijentima prilikom priopćavanja loših vijesti?

Priopćavanje loših vijesti je sastavni dio svakodnevnog rada liječnika te obuhvaća široku paletu situacija, kao npr. od toga da će pacijentu biti oduzeta vozačka nakon dijagnoze epilepsije pa do smrtonosnih bolesti kao što su tumori mozga ili teški moždani udari. Pri priopćavanju loše vijesti potrebno je voditi računa o mjestu vođenja razgovora. Zatim je potrebno informacije prilagoditi potrebama pacijenta i obitelji kao i njihovom predznanju o samoj bolesti. U komunikaciji je potrebno mnogo strpljenja i empatije te spremnosti da se na svako dodatno pitanje pruži dodatno objašnjenje. Pacijentima i obitelji mnogo znači kada se sasluša njihovo stajalište i sve ono što ih zabrinjava te kada im se pruži mogućnost dostupnosti i podrške.

Moram Vas pitati, kako komentirate sve veći odlazak mladih liječnika iz Hrvatske i kako je zapravo biti liječnik u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se već godinama govori o odlasku liječnika, najčešće u druge europske zemlje. Osim mladih liječnika koji u Hrvatskoj ne pronalaze mogućnost zapošljavanja, odnosno dobivanja specijalizacije, ono što još više upućuje na problem cijelog sustava su i odlasci specijalista koji su godinama svojim predanim radom i trudom ostvarili značajnu i prepoznatu karijeru. U svom svakodnevnom radu, radeći brojne prekovremene sate i trudeći se pratiti stručne smjernice, liječnici požrtvovno brinu o svojim pacijentima. Nasuprot tome, sa strane vodećih državnih struktura taj silan trud i rad ostaju neprepoznati. Zbog toga kod većine liječnika to rezultira osjećajem pravne nezaštićenosti i enormnom satnicom financijski podcijenjenog prekovremenog rada što zajedno s gotovo svakodnevnim obrušavanjem medija na liječnike dovodi i do neadekvatnog društvenog položaja u cijelosti.

Ana Sruk lijecnik neurologija epilepsija

Kakav je osjećaj nakon uspješnog izlječenja bolesne osobe?

Liječnici posvete većinu svog života educirajući se, učeći i neprestano se usavršavajući kako bi bili kompetentni pružiti adekvatnu zdravstvenu skrb svojim pacijentima. To je naš primarni cilj i poziv. Osim toga, u svakodnevnom susretu s pacijentima upoznate pacijente kao osobe, poznajete im članove obitelji, saznate brojne detalje o njima, a između ostalog spoznate sve njihove strahove i nadanja. Upravo je zbog toga, osjećaj kada se uspješno izliječi neka teža bolest, nemjerljiv osjećaj stručne ispunjenosti te ujedno i najveće sreće na ljudskoj razini.

Danas je Hrvatski dan liječnika. Što poručujete svim mladim osobama koje se odluče za studij medicine?

Nakon studija medicine postoji mogućnost zapošljavanja na različitim radnim mjestima od kojih sva ne uključuju klinički rad s pacijentima. Kao liječnik kliničar koji je svakodnevno u kontaktu s bolesnim osobama, sa sigurnošću mogu reći da radimo jedan od najtežih i najsavjesnijih poslova u kojem nam se pacijenti obraćaju s punim povjerenjem. No važno je napomenuti da u današnjoj društvenoj situaciji biti liječnik u Hrvatskoj možda nikad nije bilo teže. Stoga svaku osobu koja donese takvu odluku očekuje mnogo teških trenutaka kao i borba za uvjete rada kakav taj poziv zaslužuje. Istina je da je sav trud vrijedan kada se vidi osmijeh i zahvalnost na licu izliječenog pacijenta.

Za kraj, mnogo je već puta ranije rečeno i napisano: biti liječnik je istinski životni poziv!

Hvala Vam na ovom razgovoru. Nadamo se da ćete njime ohrabriti mnoge mlade liječnike kao i pružiti nadu svim osobama koje se bore s bilo kakvom bolešću. Želimo Vam još puno uspjeha i zadovoljstva u budućem radu kao i sretan Hrvatski dan liječnika.

 

Foto: privatni album 

 


Newsletter