fbpx

Vizija: Škola kao sigurno mjesto za učenike, bez nasilja i straha

Aktualno, Dječji svijet

O samom vršnjačkom nasilju su napisane tisuće stručnih i znanstvenih članaka, a ova tema zaokuplja i medije koji izvještavaju o pojedinim situacijama vršnjačkog nasilja u školama ili tijekom noćnih izlazaka mladih. Bilo da je riječ o „laganom“ ili teškom fizičkom nasilju, potrebno je zauzeti stav „nulte tolerancije na nasilje“.

Svake godine, zadnje srijede u veljači, na temelju Odluke Hrvatskoga sabora iz veljače 2017. godine, u Hrvatskoj se obilježava „Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja“. Obilježavanje ovog dana započeto je u Kanadi, iz potpore dječaku koji je bio izložen vršnjačkom nasilju upravo zbog dolaska u školu u ružičastoj majici. Ispostavilo se kako je ta majica simbolizirala njegovu potporu teško bolesnoj majci. Vrlo brzo su se dječakovi školski kolege solidarizirali i pojavili u školi u ružičastim majicama, a koje su odmah postale simbol ove inicijative (1).

Nulta tolerancija na nasilje

O samom vršnjačkom nasilju su napisane tisuće stručnih i znanstvenih članaka, a ova tema zaokuplja i medije koji izvještavaju o pojedinim situacijama vršnjačkog nasilja u školama ili tijekom noćnih izlazaka mladih. Bilo da je riječ o „laganom“ fizičkom nasilju (naguravanju), verbalnom nasilju (psovanju, nazivanju pogrdnim imenima), emocionalnom nasilju (vrijeđanju, ponižavanju, isticanju fizičkih nedostataka i sl.) ili teškom fizičkom nasilju, potrebno je zauzeti stav „nulte tolerancije na nasilje“. Takav stav se usvaja u prvim godinama života djeteta – u obitelji. Prije svega to znači da roditelji moraju učiti „kako biti roditelji“ – kako primjereno odgajati svoje dijete (u poplavi savjeta koji dolaze putem interneta, kako odabrati one prave?) i kako svladati prepreke koje će se postaviti u tom odgoju – od utjecaja vršnjaka, okoline, možda čak i od bliskih članova obitelji s čijim se savjetima/uputama koje daju našem djetetu, ne slažemo.

Jedan od načina je „učenje o emocijama“ jer je zadaća očeva i majki da na vrijeme prepoznaju djetetove emocije i na njih adekvatno reagiraju, utješe dijete i pruže mu sigurnost. U protivnom se ličnost djeteta razvija u tjeskobnu i reaktivnu budući da dugotrajna izloženost stresu i nelagodi dovodi do promjena struktura mozga koje su zadužene za kontrolu emocija. Da bi te emocionalne vještine prenijeli djeci, roditelji i sami moraju posjedovati određenu razinu emocionalne pismenosti, odnosno emocionalne inteligencije koja uključuje sposobnosti brzog zapažanja, procjene i izražavanja emocija te sposobnosti uviđanja i generiranja osjećaja koji olakšavaju mišljenje; sposobnosti razumijevanja emocija i znanja o emocijama, kao i sposobnosti reguliranja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja. Prije svega, govorimo o sposobnostima prepoznavanja i imenovanja vlastitih, ali i tuđih osjećaja. Za neke ljude vidimo da imaju „prirodni dar“ – kao da im sve ide od ruke u odgoju i skrbi za dijete, ali drugi (većina) se muče, osobito s regulacijom/kontrolom emocija i trebaju stručnu pomoć, samoedukaciju i edukaciju. Osim emocionalnih kompetencija, važno je i kakav roditeljski stil njeguju roditelji, odnosno kojim su roditeljskim ponašanjima skloni.

Roditelji koji se usmjeravaju na dijete i koriste puno kritika, posramljivanja i kažnjavanja, odgajaju dijete koje većinu vremena osjeća stid, neuspjeh i sram. Roditelji koji dijete usmjeravaju na to kako poboljšati ponašanje, imaju prilagođeniju djecu koja ne gube vrijeme na stid i sram već traže rješenja. Takva djeca će češće tražiti pomoć od svojih roditelja ako se nađu u okruženju koje je nasilno prema njima.

Intenzivan stid je korijen brojnih problema prilagodbe, osjećaja tjeskobe i depresije, osjećaja manje vrijednosti, povlačenja u sebe, socijalne fobije, intenzivnim osjećajima ljutnje i bijesa, agresije. Djeca koja doživljavaju nasilje, kasnije, u odrasloj dobi, ranjivija su za razvoj ovisnosti, nasilnog ponašanja, ali i brojnih drugih problema – srčanih bolesti, dijabetesa, bolovanja, somatskih pritužbi, depresije, anksioznosti i PTSP-a. Teškoće s kojima se dijete susretne u ranom razvoju kasnije je teže (i skuplje) nadoknaditi, stoga preporučene intervencije idu u smjeru stvaranja sigurnih okolina i jačanja obitelji kao primarne zajednice u kojoj se dijete razvija – od začeća do polaska u školu pa i kasnije.

nasilja

Emocionalno opismenjavanje

Ulaganja u prenatalnom razvoju i predškolski programi (programi ranog i predškolskog odgoja od prve godine do polaska u školu) često su se pokazali kao varijante s najvećim povratom ulaganja u ljudski kapital. Posebno je to djelotvorno ukoliko se postigne intersektorska suradnja. Najučinkovitiji programi emocionalnog opismenjavanja (kao i ostali preventivni programi) podrazumijevaju suradnju škola, obitelji i društva, a za dugoročne efekte je važno da oni traju najmanje nekoliko mjeseci i da se periodično ponavljaju. Emocionalna pismenost najbolje se usvaja kada je ugrađena u standardni plan i program rada i nije dovoljno samo puko nabrajanje informacija jer učenici puno bolje i kvalitetnije uče kroz iskustvo i sudjelovanje.

Veliki problem među starijom djecom predstavlja nasilje, a upravo su nepoznavanje vlastitih emocija ili čak predrasude prema njima glavni okidači agresivnog ponašanja. Ne zvuči li nam to sasvim razumljivo ako znamo koliko je čovjek kadar reagirati nepromišljeno, naglo i nasilno u situacijama kada je suočen s nepoznatim? Strah od nepoznatog konstanta je u našim životima, a pogotovo kada se to „nepoznato“ nalazi u nama samima i ne znamo kako ga se riješiti.

Trebamo shvatiti da nije svaka agresija uvijek plod ljudske zloće, neznanja ili nedostatka bontona. Kod djece agresija često zna biti pokazatelj straha, zbunjenosti, lošeg uklapanja u društvo, osjećaja manje vrijednosti ili odbačenosti, a često maskira i puno ozbiljnije psihičke probleme, poput depresije i ovisnosti.

Stoga nam je dužnost, kao roditeljima, mentorima i uzorima djece za koju smo odgovorni, naučiti ih prihvaćanju i razlikovanju čitave lepeze ljudskih emocija kako bi i oni sami bolje razumjeli što im se u određenom trenutku događa te kako bi nam se lakše povjerili, a vještinama koje usvoje će se koristiti cijelog života.

Pojedini programi emocionalnog opismenjavanja usmjeravaju se prije svega na mentalno zdravlje. Bave se problemima emocionalnih smetnji kod djece i mladih te pitanjima kako se nositi s nasiljem, depresijom ili izraženom tjeskobom. Poznato je kako 10 – 15 % djece doživljava simptome depresije koji su često zamaskirani u obliku hirovitosti i razdražljivosti. Nerijetko su depresija i nasilno ponašanje uzrokovani odbacivanjem od strane vršnjaka ili slabim školskim uspjehom, a upravo tu vidimo prostor za napredak korištenjem metoda emocionalnog opismenjavanja. Probleme u ponašanju najgore je ignorirati jer mogu dovesti do još izraženijih problema u funkcioniranju tijekom daljnjeg razvoja djeteta, a emocionalni problemi koji se javljaju nakon neuspjeha u školi posebno pogađaju djecu koja su osjetljivija i/ili imaju nižu razinu samopoštovanja.

Ključni faktori školskog postignuća su vezani upravo za učenikove emocije

Sasvim pogrešno bilo bi zaključiti da su za školski uspjeh dovoljne intelektualne sposobnosti, dobro pamćenje te kvalitetan predavač ili pak roditelj koji cijeni obrazovne uspjehe. Ustvari, čini se kako su ključni faktori školskog postignuća vezani upravo za učenikove emocije i atmosferu koja vlada u učionici. One su povezane s motivacijom za učenjem, doživljavanjem stresa, načinima donošenja odluka i rješavanja problema odnosno sa svime što jedan obrazovni proces podrazumijeva.

Uslijed rada na tim vještinama stavovi prema školi postaju pozitivniji, učenje više ne predstavlja izvor straha ili dosade već samoostvarenja i suradnje jer se izvedba popravlja. Učenike možemo poučiti efikasnim strategijama učenja ili postavljanju realnih i ostvarivih ciljeva, kako se ne bi obeshrabrili i doveli u opasnost da uslijed velike frustracije odustaju od učenja i razvijaju fobiju prema školi. Kao što vidimo, mogućnosti su uistinu beskonačne.

(1) http://edoc.sabor.hr/DocumentView.aspx?entid=2003955

Korištena literatura:
1. Brusić et. al. (2015.). Komunikacija odgoja, odgoj komunicira. Emocionalna i medijska pismenost. Pragma: Zagreb

Članak je nastao unutar programa „Podrška obitelji u zajedniciudruge Pragma. Programske aktivnosti (Ugovor Klasa: 230-02/19-01/39, urbroj: 534-03-3-1/3-19.04) provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva te partnerstvo Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i Doma zdravlja Zagreb – Istok. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.

Foto: Pexels


Newsletter