Svake godine u svijetu listopad je posvećen podizanju svjesnosti o poremećaju pažnje s hiperaktivnošću (Attention Deficit Hiperactivity Disorder ili skraćeno ADHD), jednom od najčešće dijagnosticiranih neurobihevioralnih poremećaja u djetinjstvu koji pogađa djecu od rane dojenačke dobi do školske i odrasle dobi. Prema dostupnim podacima, očito je kako je zastupljenost ADHD-a velika, točnije 3% do 5% u sveukupnoj dječjoj populaciji. Također, češće se uočava u dječaka nego li u djevojčica. Kako bi povećali svijest o ovom poremećaju, u daljnjem tekstu vam donosimo osnovne informacije o simptomima, dijagnozi i liječenju spomenutog poremećaja.

 

 

Djeca s ADHD-om mogu imati simptome iz jedne, dvije ili sve tri kategorije simptoma

Bitno je za naglasiti kako sva djeca s navedenim poremećajem ne pokazuju ista ponašanja, a sva ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama.

 

Teškoće u održavanju pažnje:

• Djeca koja imaju ovakve poteškoće lako su ometena, imaju poteškoća s usmjeravanjem svoje pažnje na zadatak, s koncentriranjem i usmjeravanjem na detalje zbog ometanja od strane okolinskih faktora (poput šumova) ili vlastitih misli.
• Čini se kao da ne slušaju kada ih se nešto pita pa je potrebno postaviti nekoliko pitanja kako bi se dobio odgovor.
• Sporo se vraćaju na zadatak zbog smetenosti ili dosade.
• Zaboravljaju gdje su stali ili pak zaboravljaju svoje stvari potrebne za uradak (olovke, pribor). Često zaboravljaju uraditi zadaću ili istu ponijeti u školu.
• Roditelj može primijetiti da dijete zahtjeva stalnu pomoć pri uratku, a često se susreću s nezavršavanjem školskog uratka ili kućnog posla pri čemu mogu pomisliti kako dijete prkosi ili ne razumije upute što ovdje nije slučaj (primjerice pri četkanju zubi, obuvanju cipela i sl).
• Ponekad roditelji mogu primijetiti kako dijete djeluje kao da sanjari i odluta u svojim mislima, stoga su često propuštene upute od roditelja ili učitelja.
• Takvo dijete je često usamljeno u razredu, povučeno, ne uključuje se u društvo vršnjaka i čini se nezainteresiranim.

 

Hiperaktivna ponašanja:

Bitno je naglasiti kako se hiperaktivno ponašanje razlikuje, ovisno o dobi i razvojnom stupnju. Ponašanje djeteta s ADHD-om se značajno razlikuje od uobičajenog ponašanja djeteta vrtićke dobi koje je izrazito aktivno.

• Takva djeca su u stalnom pokretu, trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno ili na neprikladna mjesta iako su upozorena (primjerice namještaj), teško im je sjediti za stolom i primjerice saslušati priču do kraja.
• Poteškoće vidljive u školskom okruženju sežu od teškoća mirnog sjedenja tijekom sata, vrpoljenja na stolici, lupkanja predmetima po stolu i slično.
• Kod kuće često ustaju od stola za vrijeme obroka ili pisanja zadaća. Uviđaju se poteškoće s mirnim i tihim igranjem ili obavljanjem aktivnosti, često previše govore, istrčavaju s odgovorima, imaju poteškoće s čekanjem reda, prekidaju ili ometaju druge.

 

Impulzivna ponašanja:

• Djeca ponekad započinju s nekom aktivnosti bez da razmisle o posljedicama (npr. počinju crtati vodenim bojicama bez podloge) ili pak žure kroz aktivnosti kako bi ih samo odradili (npr. nedovoljno dobro operu zube).
• U školskom okruženju, djeca često ometaju druge, ponekad sa željom zabavljanja ostale djece. Često istrčavaju s odgovorima prije nego se pitanje dovrši.
• Roditelji mogu uočiti kod djeteta uzbuđenje zbog nečeg novog (primjerice odlasku na nekom zanimljivo mjesto) te nagli pad interesa za isto.
• Takvoj djeci se često događaju nezgode zbog impulzivnog i nepromišljenog ponašanja, uzimaju tuđe stvari ili pak se uključuju u ugrožavajuća ponašanja (tučnjave).

 

 

Kako se dijagnosticira ADHD?

Za mlađu djecu je normalno da su često nestrpljiva, impulzivna i da im pažnja lako odluta, no to ne znači da dijete ima ADHD.

 

 

Jedan od kriterija utvrđivanja postojanja ADHD-a je da se ovaj poremećaj javlja u dobi do 12 godina (DSM V) dok se jedna podskupina djece s ADHD-om može dijagnosticirati i u mlađoj dobi (između 2,5 i 5 godina) i to ona kod kojih je najizraženija hiperaktivnost. Čini se da se simptomi (naročito hiperaktivnost) smanjuju tijekom sazrijevanja djeteta i često do puberteta nestaju dok problemi s pažnjom i impulzivnošću mogu trajati duže.

Sumnjate li da Vaše dijete ima ADHD, potrebno je obratiti se učitelju, stručnom suradniku škole ili pak obiteljskom doktoru. Pri utvrđivanju ADHD-a je potrebno obuhvatiti podatke od što više izvora – doktora medicine, roditelja, obitelji, škole i vršnjaka, no najznačajniji izvor dijagnoze je medicinska i neurorazvojna obrada djeteta kako bi se isključila mogućnost da navedene poteškoće uzrokuju poteškoće s vidom i sluhom.

Dijete kod kojeg se sumnja na ADHD treba uputiti i psihologu koji pomoću određenog testa (instrumenta) prikuplja informacije o emocionalnim i ponašajnim problemima. Ovakvo testiranje je posebno važno za razlikovanje problema s pažnjom od drugih poremećaja učenja (primjerice disleksije). U ovakvo ispitivanje su uključeni i roditelji pred koje se stavljaju karakteristična ponašanja za ADHD i koji trebaju odlučiti u kojoj mjeri je to problem kod njihovog djeteta. Takav način prikupljanja informacija daje se i učitelju te se tako dobiva cjelokupna slika funkcioniranja djeteta.

Na temelju svih informacija od svih strana (doktora medicine, psihologa, roditelja, učitelja i slično) ovaj se poremećaj dijagnosticira prema Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja, peto izdanje (DSM V) prema kojem se navode tri oblika ili slike ADHD-a koje mogu djetetu biti utvrđene:

• ADHD s pomanjkanjem pažnje kao primarnom karakteristikom (ADD)
• ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama
• ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pažnje

 

Kako liječiti ADHD?

Bitno je imati na umu kako potpuno izlječenje ovog poremećaja nije još uvijek moguće. Međutim, kombinacija određenih tretmana (npr. vježbanje društvenih vještina), kognitivno – bihevioralna terapija uz savjetovanje i podršku djeci kao i vrlo bitno farmakološko liječenje (koje se ne preporučuje svakom djetetu) nude poboljšanje i napredak u ponašanju.

 

 

Literatura:

1. Igrić, Lj. (2004). Priručnik za roditelje djece s posebnim edukacijskim potrebama. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; Hrvatska udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama IDEM.
2. Prpić, I. i Vlašić-Cicvarić, I. (2013). Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i pridruženi neurorazvojni poremećaji. Paediatr Croat. 2013; 57 (Supl 1): 118-124.
3. Dijagnostički-statistički priručniku mentalnih poremećaja, peto izdanje (DSM-V)

 

 

Foto: Pixabay