fbpx

Što birate? Ucjenjivanje ili postavljanje granica?

Roditelji i djeca

Mnogi roditelji se tijekom odgajanja djeteta bore s osjećajima straha. Osjećaju krivnju kada od djeteta zahtijevaju ono što je ispravno jer se boje da će ga povrijediti. Biste li se u odgoju djeteta odlučili za ucjenjivanje ili postavljanje granica?

Čini se da se u današnjem svijetu sve više obitelji bori s problemima u odgoju djece. Osjećate li se i Vi krivo kada svom djetetu kažete “ne”? Bojite li se da ćete mu nauditi jer zahtijevate od njega nešto neugodno? Mnogi roditelji se tijekom odgajanja djeteta bore s osjećajima straha. Osjećaju krivnju kada od djeteta zahtijevaju ono što je ispravno jer se boje da će ga povrijediti. Biste li se u odgoju djeteta odlučili za ucjenjivanje ili postavljanje granica?

Društvene promjene su dovele do velikih promjena u odgoju. Prvenstveno, u pogledu traženja savjeta i podrške. Nestaje oslanjanje na obitelj, a na dijete se često gleda kao da je od porculana, osjetljivo i treba pažljive mjere odgoja. Mnogi roditelji ne postavljaju ograničenja u ponašanju svog djeteta jer se boje njegovih emocionalnih reakcija koje bi mu mogle “naštetiti”. Negativne emocije poput ljutnje i frustracije, prema njihovom su mišljenju potencijalno opasne za dijete i od njih ga se treba zaštititi. Prema toj logici, bit dobrog roditeljstva je osigurati djetetu da bude sretno i da iskusi što manje neugodnih emocija. Ako je to i vaše uvjerenje, vi ste idealna meta za ucjenjivanje! Zašto? Dijete vaš stav može vrlo brzo otkriti i shvatiti da će lako dobiti ono što želi “zaprijeti” li s lavinom negativnih emocija – ljutnjom, tugom, plaćom ili cviljenjem.

Uloga roditelja bi trebala biti drugačija. Pružiti djetetu ono što samo ne može: hranu, dom, njegu, obrazovanje i bezuvjetnu ljubav. Unutar tog okvira, dijete bi trebalo imati vlastitu odgovornost u pronalaženju svoje sreće.

Kako dolazi do ucjenjivačkog ponašanja?

Dijete razvija ucjenjivačko ponašanje jer zna da s njim može postići ono što želi. Zapravo, u ucjenjivačkom odnosu, i roditelji i djeca pokušavaju nešto izbjeći. Roditelji izbjegavaju osjećaj krivnje, strah i ostale negativne osjećaje. Dijete pak ucjenjivanjem na izgled želi postići nešto “opipljivo”, ali je njegov cilj zapravo kontrolirati situaciju i izbjeći tjeskobu povezanu s gubitkom kontrole.

Hoće li dijete razviti ucjenjivačko ponašanje, ovisi o njegovom temperamentu, ali i temperamentu roditelja. Temperamentnijem djetetu ucjenjivanje može prijeći u naviku, a postigne li ono što želi, takvo ponašanje može postati njegov način funkcioniranja i u odrasloj dobi. Stručnjaci savjetuju da bi tijekom takvih ispada roditelji trebali smanjiti svoju pozornost. Starije dijete mogu bez ikakvog pregovaranja natjerati u svoju sobu, a dok se smiri, natrag ga prihvatiti bez suvišnih komentara i kritiziranja.

Osjetljivije dijete se zbog postizanja onoga što želi može povući u sebe i zadržati osjećaj tuge. Idealna meta za ovakvu vrstu ucjene su roditelji koji se osjećaju odgovornima za djetetove emocije. Dijete ima isto kao i odrasli vlastite emocije o kojima mora naučiti preuzeti odgovornost. Roditelji mu mogu ponuditi utjehu i podršku, ali riješe li njegove probleme, pružaju mu lošu uslugu. Dijete trebaju učiti rješavati probleme s njihovim suočavanjem tijekom odrastanja i u to se ne bi trebali miješati. Ono u čemu mu mogu pomoći jest naučiti ga kako se prilagoditi i pripremiti za život u svijetu onakvom kakav on jest. Moraju ga naučiti samokontroli tako da može samostalno funkcionirati i uspješno se nositi sa svim životnim situacijama.

Kako se zaštititi od ucjenjivanja?

Razmislite o svom odnosu s djetetom. Ponašate li se u odgoju na određeni način samo kako bi izbjegli neugodnosti? Od čega se pokušavate zaštititi? Nakon što prepoznate svoje brige i strahove zbog kojih dopuštate djetetu ucjenjivačko ponašanje, bit ćete svjesni svojih “slijepih točaka ”. Najčešće su to strah od gubitka djetetove ljubavi, preopterećenost zbog posla pa kad se vratite kući radije sami obavite potrebno, nego da pregovarate s djetetom, nedostatak samopoštovanja, osjećaj krivnje ili se sjećate kako je bilo vama u istoj situaciji pa ne želite ponavljati iste pogreške.

Radije razmislite o dugoročnim posljedicama ucjenjivačkog ponašanja i mijenjajte svoje postupke:

  • Pokušajte promatrati dijete u situacijama u kojima pokazuje ucjenjivačko ponašanje. Zapišite kako je situacija nastala, što se dogodilo, što ste učinili, o čemu ste razmišljali i kako ste se osjećali.
  • Prije nego što krenete mijenjati djetetovo ucjenjivačko ponašanje, morate stvoriti vlastiti imunitet od takvog ponašanja. To znači da morate naučiti svladati svoje strahove, ljutnju, krivnju i promijeniti svoja uvjerenja. Načini odgoja započinju u glavi pa tako i promjene u odgoju moraju započeti u glavi. Prije svega, priznajte da niste savršeni jer tko smatra da zna savršeno odgajati dijete, najčešće samo preopterećuje i sebe i dijete.
  • Jedna od najgorih stvari koje možete učiniti jest ne zahtijevati od djeteta da se prilagodi. Radije mu pokažite da vjerujete da je sposobno brinuti se za sebe. Dijete je već od rođenja sposobno učiti, prilagođavati se i rješavati probleme. Čak i kada doživljava stres, strah ili druge negativne emocije, sposobno je suočiti se s njima i prevladati ih, a time i dodatno ojačati. Dijete se tako neće slomiti, već će se samo prilagoditi. Pozitivna uvjerenja u djetetove sposobnosti su korisna jer potpuno mijenjaju način vašeg ponašanja. Prestajete umjesto njega činiti ono što je sposobno samo činiti i ne štitite ga od izazova koji ga osposobljavaju za život.
ucjenjivanje ili postavljanje granica
  • Gledanje na dijete kao na sposobnu i emocionalno neovisnu osobu omogućuje mu stjecanje mnogih iskustava i vještina koje će mu koristiti u životu. Čak i od neugodnih događaja i emocija dijete uči mnogo. Vaša uloga jest pripremiti dijete za život, za prilagođavanje i suradnju, a takve vještine uči još u djetinjstvu.

I vi sudjelujete u ucjenjivačkom ponašanju

Svidjelo se to vama ili ne, kao roditelji sudjelujete u ucjenjivačkim interakcijama i ovisno o tome kako ćete djelovati, ucjenjivačko će ponašanje postati rjeđe ili učestalije. Znamo, nije lako promijeniti ucjenjivačko ponašanje djeteta. Međutim, prekidanje ucjenjivačkog ponašanja će samo u početku uzrokovati negativne emocije, a spriječit će vas od povratka starim navikama i obrascima ponašanja.

Tehnika “ZAUSTAVI, PRIČEKAJ, PREUSMJERI”

Ova tehnika je posebno učinkovita kod neposlušnosti, pregovaranja i kršenja pravila, a potrebno ju je primijeniti u trenutku kad se nedozvoljeno ponašanje događa. Tehnika ne uključuje kazne ili osvetu, već restriktivne mjere koje ne narušavaju djetetovo dostojanstvo. Sve što se tehnikom želi postići jest zaustaviti djetetovo nedozvoljeno ponašanje i preusmjeriti ga na nastavljanje sa svakodnevnim aktivnostima.

Primjerice, ako dijete ne sluša i ne napravi ono što ste ga tražili, već ono što zna da mu nije dopušteno, za početak zaustavite takvo ponašanje bez da kažete ili radite bilo što drugo. Bez raspravljanja ga prebacite na odgovarajuće, tiho mjesto (posjednite na stolicu, u tihi kutak kuće i slično). Pričekajte dok se ne smiri i dok samo, bez protivljenja, ne ostane na tom mjestu. Starije dijete vrlo često neće ostati mirno, stoga budite pripravni i vratite ga natrag. Nakon toga preusmjerite njegovo ponašanje. Izbjegavajući kritike i nepotrebno dramatiziranje, recite mu što mora učiniti.

Budite odlučni, uporni i inzistirajte na izvršenju zadatka. Na početku će vjerojatno biti potrebno određene faze ponavljati više puta sve dok dijete ne shvati da ste ozbiljni. U fazi “pričekaj”, dijete će vjerojatno pokušati napraviti sve što je u njegovoj moći, žaliti se, plakati, cviljeti, lagati da mora piškiti, optužiti vas da ste nepravedni i slično, samo da izbjegne poslušnost, no ne odustajte. Sve dok ne ušuti, ne ulazite u raspravu s njim, a nakon toga brzo preusmjerite situaciju. U toj fazi možete slobodno s njime razgovarati.

Kako postavljati granice?

Postavljanje granica nije namijenjeno kažnjavanju, žaljenju ili ismijavanju, već samo pokazivanju djetetu koje ima izbore. U postavljanju granice, često se primjenjuje zabrana, ali nju treba smatrati logičnom prirodnom posljedicom. Potrebno ju je odrediti unaprijed i kod toga se usmjeriti na predmet nepoštivanja, a ne na dijete.

  • Izjavama poput “ne mogu…”, “ne volim…”, “ne razumijem…”, “glup sam…”, “kasnije ću…”, dijete želi postići osjećaj smilovanja od roditelja i preuzimanja njegove odgovornosti. Smilujete li se i pomognete, dugoročno uništavate djetetovu neovisnost. Mijenjajte ponašanje.
  • Postavite li djetetu pitanje “zašto” se tako ponaša, nećete puno postići. Traženje razloga određenog ponašanja je rijetko korisno jer dovodi samo do djetetovog izmišljanja izgovora. Umjesto toga, naučite ga preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje i učiti iz pogrešaka.
  • Kada se pređu granice i prekrše pravila, riječi se često ne biraju. Međutim, izjavu poput “rekao sam ti stotinu puta”, djeca ne čuju, na nju su gluhi. Rečenicu nemojte usmjeravati na “zašto”, nego na “sada” i “ovdje”. Rečenice koje počinju sa “zašto”, pripremaju dijete na to da se počinje braniti i ponašati kao žrtva.
  • Većina pravila s kojima se tijekom života susrećete su ustaljena i proizlaze iz etičkih načela povezanih s kulturom iz koje dolazite. Bez obzira na to, dijete treba znati da pravilo koje postavite proizlazi iz vaših uvjerenja. Kako bi poštivalo granice, djetetu su potrebni odrasli koji ne postavljaju granice samo za njega, nego i za sebe, poštuju ih i budu im pozitivan primjer tijekom cijelog života.

Put prema uspješnom odgoju

S ustrajnim i dosljedno postavljenim granicama koje proizlaze iz vaših uvjerenja, usredočavanjem na poželjno ponašanje i prekidanjem neprilagođenog ponašanja, dijete učite vještinama potrebnim za njegov uspjeh u životu. Učite li dijete da postoje pravila koja se moraju poštivati i vrijednosti koje je vrijedno njegovati, šaljete mu nezamjenjivu lekciju za vlastiti život. Ona će mu omogućiti da samostalno sudjeluje u mnogim novim situacijama u budućnosti.

Također pročitajte:

Psihološke razlike djevojčica i dječaka: Savjeti koji pomažu u odgoju djeteta

Kako odgojiti sretno dijete?

7 savjeta kako odgajati dijete da vam vjeruje kada postane tinejdžer

Kako loše navike mogu nepovoljno utjecati na djecu?

Literatura:
1. Swihart, E.W. & Cotter, P., THE MANIPULATIVE CHILD, Bantam Books, New York, 1998.
2. Bluestein, J., KAKO OTROKU POSTAVITI MEJE, Inštitut za razvijanje osebne kakovosti, Ljubljana, 1998.
3. Rogge, J.-U., MED POPUSTLJIVOSTJO IN STROGOSTJO, Založba Učila, Tržič, 2000.

Foto: Pexels


Newsletter