fbpx

Ohrabrivanje je bolje od kritiziranja

Roditelji i djeca

Dogodi li vam se da kada primijetite da dijete nešto krivo radi, krenete prigovarati i prosuđivati? Počinjete govoriti kako bi to u stvari trebalo raditi i kako biste to vi odradili? Kako drugi vama daju do znanja da nešto pogrešno radite? Objasne li vam i pohvale ono što je dobro ili pak direktno kažu gdje ste pogriješili i kako bi to trebalo izgledati iz njihove perspektive?

Dogodi li vam se da kada primijetite da dijete nešto krivo radi, krenete prigovarati i prosuđivati? Počinjete govoriti kako bi to u stvari trebalo raditi i kako biste to vi odradili? Kako drugi vama daju do znanja da nešto pogrešno radite? Objasne li vam i pohvale ono što je dobro ili pak direktno kažu gdje ste pogriješili i kako bi to trebalo izgledati iz njihove perspektive? Osjećate li se dobro kada vam netko kaže da ste pogriješili? Krenete li se pravdati ili prihvatite kritiku?

Što radi dijete kada ga kritizirate?

Što radi dijete kada ga kritizirate iz najbolje namjere da mu pomognete? Brani li se i opravdava ili pak prihvaća kritiku?

Djeca mlađe dobi prihvaćaju sve što im odrasli kažu. Kako ne postavljaju granice u kritiziranju, odrasli krenu kritizirati sve žešće te s vremenom kritika „boli“. Dijete se polako krene opravdavati i braniti jer više ne može podnijeti sve te silne kritike.

Kao da u nekom trenutku života, kritika postane roditeljeva osnovna odgojna metoda odgajanja. Sve što s djetetom rade je da ga uglavnom kritiziraju za ono što je napravilo. Koliko je to djetetu korisno? U početku možda i jest jer kada je dijete mlađe, roditelji su nježniji i „mekše“ iznose kritiku. Kada roditelji postaju sve žešći u kritiziranju, tada dijete nema balans između onog što je bilo dobro, a što nije, nego samo sluša što nije dobro. S vremenom počinje vjerovati da sve što radi nije dovoljno dobro.

Dakle, kada roditelji češće kritiziraju dijete i ne biraju riječi, tada dijete počinje vjerovati da ono nije dovoljno dobro i polako gubi samopouzdanje u nekim aktivnostima, naročito u onima gdje je više kritizirano. Javlja se sumnja u sebe i svoju vrijednost. Samopoštovanje pada.

Ne kaže se bez veze da je potrebno 5 pohvala na jednu kritiku. Mnogi, zbog navike kritiziranja, nemaju naviku pravilne pohvale te onda hvale i ono što ne bi trebalo. Tako im dijete ne vjeruje u pohvalu, već samo u kritiku.

Zato je bolje pribjegavati ohrabrivanju djeteta. Bit će vam lakše, a nećete pogriješiti. Naročito ako ste i sami odgajani u kritiziranju i sumnjate u sebe. Iz takve duboke navike je teško prijeći na pravu i „zdravu“ pohvalu, ali je moguće i puno lakše prijeći u ohrabrivanje.

ohrabrivanje

Ohrabrivanje je postupak bodrenja ili dizanja morala

Baš to djetetu treba kada nešto krene po zlu i nađe se u situaciji da ne zna kako ili pak ne primijeti što radi pogrešno. Tada nastupate vi sa svojim ohrabrivanjem: “ono to može jer samo još treba napraviti to i to…” Objasnite što i kako.

Imate li mlađe dijete, bilo bi dobro da s ohrabrivanjem, umjesto s kritiziranjem, krenete od malih nogu. Ako ste dijete već navikli na kritiziranje, tada će ono iz navike sumnjati u pohvale i ohrabrivanje. Postavljat će dodatna pitanja i neko vrijeme će biti čudno jer ste ga navikli na kritiku. Samo nastavite s ohrabrivanjem jer je lakše povjerovati da nešto možete nego li da ne radite kako treba.

Kako bi vam dijete povjerovalo da ipak vrijedi, potrebno ga je ohrabrivati onoliko godina koliko ste ga kritizirali.

Zamislite sebe na novom poslu i da imate dva šefa – jedan samo kritizira, a drugi ohrabruje. Koji bi vam bio miliji? Što kada bi nakon nekog vremena ovaj koji kritizira počeo ohrabrivati? Biste li mu vjerovali u početku? Trebalo bi neko vrijeme, zar ne? Eto, to vam je otprilike situacija vas i djeteta pri korištenju ohrabrivanja nakon kritiziranja.

Sam postupak kritiziranja je roditeljima toliko nesvjestan da tek kada dijete ima nisko samopouzdanje i više se ni ne poštuje, roditelj potraži pomoć. Pritom ne shvaća gdje su korijeni problema.

Ako ste kao roditelji htjeli dijete – jedno, dvoje, troje – mooožda je vrijeme da se raspitate i za uputstva za uporabu jer ćete u protivnom djetetu nesvjesno nanijeti štetu. Dijete vas voli i vjeruje vam u potpunosti te se predaje u vaše ruke. Zato je roditeljska dužnost da se educiraju i nauče postupke koji su najbolji za dijete, a u konačnici i za njih.

Bez da osvijestite svoje greške, nećete ih primijetiti sve dok ih dijete ne nauči od vas i ne počinje primjenjivati. Tada roditelji počinju primjećivati greške u ponašanju djeteta. Zato je edukacija neophodna kako biste pravilno koristili metode, a sebi olakšali odnose s vašim najvoljenijima.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Pročitajte i ovo:

A tko će dijete prihvatiti?

Jesu li vaša djeca “mali” ili “veliki” ljudi?

Roditeljski prag tolerancije

Zašto je dijete kopija roditelja?

Izvor: Anita Vadas – savjetnica za uspješno roditeljstvo

Foto: Pexels


Newsletter