fbpx

Od djetetovog neraspoloženja do emocionalnih teškoća

Zdravlje djece

Svi mi želimo vjerovati da je svako dijete sretno i da mu je glavna briga čime će se danas igrati. Ipak, moramo biti svjesni da postoje djeca koju opisuju neke sasvim drugačije riječi, primjerice: tuga, povučenost, tjeskoba, sramežljivost, strah ili bespomoćnost. Djetetovo neraspoloženje ponekad može napredovati sve do ozbiljnih emocionalnih teškoća.

Kada čujemo riječ „dijete“, neke od prvih asocijacija su najčešće: veselo, zaigrano, znatiželjno, glasno, puno energije. I to je točno. Većinu djece u našoj okolini možemo opisati ovim pridjevima. Svi mi želimo vjerovati da je svako dijete sretno i da mu je glavna briga čime će se danas igrati. Ipak, moramo biti svjesni da postoje djeca koju opisuju neke sasvim drugačije riječi, primjerice: tuga, povučenost, tjeskoba, sramežljivost, strah ili bespomoćnost. Djetetovo neraspoloženje ponekad može napredovati sve do ozbiljnih emocionalnih teškoća.

Emocionalne teškoće

Svako je dijete ponekad tužno ili preplašeno. Svako dijete u nekim situacijama osjeća tjeskobu i anksioznost. Ipak, neka se djeca ovako osjećaju vrlo često ili čak svakodnevno. Tada govorimo o emocionalnim teškoćama ili internaliziranim poremećajima u ponašanju.

Internalizirani poremećaji u ponašanju se prvenstveno odnose na ponašanja koja se pretjerano kontroliraju i usmjerena su prema sebi. To su pretežito pasivni poremećaji, a među glavnim simptomima izdvajaju se povučenost, depresivnost, prekomjerni strahovi, anksioznost i prekomjerna senzibilnost. Najozbiljniji slučajevi uključuju i znakove suicidalnosti. Također, vrlo se često javljaju i psihosomatski simptomi poput glavobolje ili bolova u trbuhu. Radi se o simptomima koji nemaju tjelesni, već psihički uzrok. Statistike u ovom području su zadnjih 20 godina doista zabrinjavajuće.

Novija istraživanja su pokazala da približno 15% djece ima neki oblik emocionalnih teškoća. Jedna je studija pokazala da u zemljama zapadne civilizacije približno 10% djece i adolescenata pati od depresije, od 2 do 9% djece pokazuje specifične fobije, a 2 do 5% djece pokazuje klinički značajne simptome anksioznosti.

Ove brojke nažalost i dalje rastu.

Zašto do toga dolazi? Zašto ne reagiramo na vrijeme?

Istraživanja pokazuju da roditelji identificiraju samo 30 do 46% djece s internaliziranim simptomima. U školama je situacija još gora. Učitelji prepoznaju samo 26 do 34% djece s emocionalnim teškoćama. Kad malo bolje razmislimo, činjenica je da ćemo prvo pažnju obratiti na dijete koje je živahno, glasno ili možda agresivno. S druge strane, djeca s internaliziranim problemima su tiha i povučena, ne ometaju nastavu i gotovo nikad ne stvaraju probleme. Nije ih teško previdjeti i zanemariti, zar ne?

emocionalnih teškoća

Jedan dio rješenja svakako leži u prevenciji i edukaciji. Ipak, da bismo mogli nešto prevenirati, prvo moramo razumjeti zašto do toga dolazi. Iz tog razloga, izrazito je važno obratiti pažnju na rizične i zaštitne faktore. Da pojasnimo. Rizični faktori su čimbenici koji dovode do nekog ponašanja ili ga pospješuju. Drugim riječima, to su potencijalni uzroci. S druge strane, zaštitni faktori su svi oni čimbenici koji umanjuju mogućnost pojave nekog ponašanja.

U ovom slučaju, neki od rizičnih faktora u obiteljskom okruženju uključuju konflikte među roditeljima, strogu disciplinu, zlostavljanje i zanemarivanje, psihopatologiju roditelja, ali i pretjeranu uključenost roditelja odnosno pretjerano zaštitničko ponašanje. U školskom okruženju potencijalni rizični faktori su školski neuspjeh, povučenost i nedostatak socijalne podrške, odnosno izoliranost od strane vršnjaka. Dakako, veliki utjecaj na rizik od pojave emocionalnih teškoća imaju i osobine samog djeteta. To su primjerice temperament, inteligencija i socijalne vještine.

Od zaštitnih faktora možemo izdvojiti dobre vještine rješavanja problema, prosocijalno ponašanje, smisao za humor, razvijeno kritičko mišljenje, dobre odnose u obitelji, samostalnost, školski uspjeh i možda jedan od najvažnijih faktora – prijateljstvo. To su snage koje kod djece treba poticati kako bi razvila otpornost i emocionalnu stabilnost. Stoga, sljedeći put kada se nađete u skupini djece, obratite pažnju i na onu mirniju djecu koja ne stvaraju probleme.

Nije svako sramežljivo ili povučeno dijete depresivno, ali kako bismo pomogli onima kojima je to zaista potrebno, važno je primijetiti i reagirati na vrijeme.

Pročitajte i ovo:

Zašto je traženje pomoći još uvijek tabu tema?

Samopoštovanje. Jedna zeznuta stvar.

Rizična ponašanja mladih

Dozvoljavate li djetetu da skače po krevetu?

Literatura:
1. Novak, M. i Bašić, J. (2008). Internalizirani problem kod djece i adolescenata: obilježja i mogućnost prevencije. Sveučilište U Zagrebu. Ljetopis socijalnog rada, 15(3), 473 – 498.
2. Maglica, T. i Jerković, D. (2014). Procjena rizičnih i zaštitnih čimbenika za internalizirane probleme u školskom okruženju. Školski vjesnik, 63(3), 413-431.
3. Mišćević, M. (2007): Simptomi anksioznosti i depresivnosti kod osnovnoškolske dobi. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odjek za psihologiju.

Foto: Pexels


Newsletter