fbpx

Misija: Moja priča mijenja mene, ali i moje vršnjake

Aktualno, Dječji svijet

Tisuće statističkih podataka ne mogu dočarati „pakao“ u kojem se nalazi mlada osoba koja doživljava vršnjačko nasilje, kada je svaki odlazak u školu doživljen kao ponavljano nasilje, a ono se nastavlja i nakon škole – putem društvenih mreža i traje 24 sata dnevno.

„Bio sam izoliran i diskriminiran od svojih vršnjaka u razredu zbog svog porijekla. Ne bih komunicirao ni s kim, a oni su me neprestano zadirkivali. Kad bih dolazio u školu, micali bi se od mene, psovali bi me, sjedio sam sȃm u klupi čitavu godinu. Na Facebooku su mi prijetili da neću izaći iz škole (nakon što sam stručnjaku u školi rekao za njihovo ponašanje). Bojao sam se ići u školu. Lagao sam svojim roditeljima da idem u školu, a šetao bih gradom. U školi me nitko nije pitao što se događa, zašto ne dolazim u školu, vjerovali bi mi da sam bio bolestan, nisu kontaktirali ni moje roditelje…“

Ovako iznosi svoju priču jedan od mladih koji je doživio nasilje u svojoj školi, a koristio je usluge savjetovališta za mlade udruge Pragma.

Posljedice vršnjačkog nasilja

Tisuće statističkih podataka ne mogu dočarati „pakao“ u kojem se nalazi mlada osoba koja doživljava vršnjačko nasilje, kada je svaki odlazak u školu doživljen kao ponavljano nasilje, a ono se nastavlja i nakon škole – putem društvenih mreža i traje 24 sata dnevno. Uz vršnjačko nasilje dolazi i do zatvaranja mlade osobe u sebe, nepovjerenja prema roditeljima (mlada osoba postavlja pitanje kako to da roditelji „ne vide“ da im se nešto događa u životu, da odlaze bezvoljni u školu ili da ne idu na vršnjačka druženja), pada akademskog uspjeha (uz slabije ocjene dolazi i do sve češćeg izbjegavanja odlaska u školu) ili se donosi odluka o napuštanju školovanja. Tako se umjesto dobivanja stručne pomoći (unutar škole ili drugih organizacija koje rade s mladima), nastavlja daljnja traumatizacija uzrokovana nasiljem.

“Želim potaknuti svoje vršnjake da se ne srame, da se ne boje – neka potraže pomoć“

„… Na kraju sam došao do toga da pomišljam dići ruku na sebe, čak sam odredio datum kada sam htio izvršiti ono najgore… Nitko me nije prihvaćao i razmišljao sam zašto bih živio ako sam takav problem drugima. Roditelji su jedini razlog da to nisam učinio. Razmišljao sam kako bi oni bili tužni da se ubijem, a i kako bi to objasnili mlađoj braći – ‘najstariji brat ubio se jer su ga maltretirali’… Mislim, svatko će doživjeti maltretiranje u životu. Istodobno, i na praksi sam imao loše iskustvo: ondje nisam učio o samom zanatu, već sam morao samo čistiti i na kraju me mentor fizički napao jer sam u jednom trenutku to odbio učiniti. Pitao sam se što ću raditi poslije srednje škole ako ne naučim svoj zanat. Bit ću na teret roditeljima, društvu… To je bio prijelomni trenutak u kojem sam odlučio potražiti pomoć. Najprije sam razgovarao s pedagogom i roditeljima i zajedno smo odlučili da se uključim u savjetovalište za mlade… Danas volim svoju struku, imam viziju onoga što bih volio raditi u budućnosti. Sada imam i prijatelje koji me prihvaćaju bez obzira na moje porijeklo. Znam da ima puno mojih vršnjaka, tinejdžera, koji imaju slične probleme, ali to skrivaju. Želim potaknuti svoje vršnjake da se ne srame, da se ne boje. Neka potraže pomoć!“ – zaključuje svoju osobnu, intimnu priču ovaj mladić koji se hrabro, uz stručnu podršku, suprotstavio nasilništvu kojeg je doživljavao, ali i odlučio potaknuti druge na otvaranje – pričanje svojih „priča“ zbog kojih su možda, u jednom trenutku, čak i izvršiti samoubojstvo.

vršnjake

Zato je važno tijekom Nacionalnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja (koji se obilježava ove godine 26. 2.) potaknuti mlade na razgovor, iskazivanje emocija oko doživljenog nasilja te zajedno s njima smišljati najbolje strategije borbe protiv nasilja. Jednostavno: potaknuti ih da ispričaju što im se događalo i kako bi oni sada pomogli drugima da im se ne događa slična situacija.

Jedan dječak od 7 godina kaže kako je stvorio „ogledalo“: „kada mi netko uputi ružnu riječ, vrijeđa me u školi, ja stavim „ogledalo“ i ta njegova ružna riječ se odbije od mene i kažem mu da ovakve grube riječi njega najviše bole“.

Koliko ima mudrosti u sedmogodišnjaku koji je shvatio da osobe koje vrše nasilje nad drugima očajnički traže našu pažnju i pomoć, a njihovo sučeljavanje sa stvarnošću je grubo, nasilno, okrutno. Upravo tada je potrebna stručna pomoć osobi koja doživljava nasilje i samom nasilniku, a najčešće i njegovim članovima obitelji.

U Nacionalnom danu borbe protiv vršnjačkog nasilja svatko može sudjelovati na svoj način

Sudjelovati u Nacionalnom danu borbe protiv vršnjačkog nasilja može (i treba!) svatko, na svoj način. Za početak, dovoljno je obući ružičasto, a sudjelovanje u obilježavanju Dana ružičastih majica mogu ostvariti i oni koji ne nose ružičastu majicu. Donosimo nekoliko jednostavnih primjera:

  • fotografirati se s natpisom u znak podrške, uz ključne riječi: #NasiljePrestajeOvdje, #PinkShirtDay, #Razgovarajmo te objaviti fotografiju na društvenim mrežama i mrežnim stranicama škole i organizacija
  • podijeliti svoju priču o doživljenom nasilju (ili ako smo svjedočili takvom vršnjačkom nasilju) putem društvenih mreža, a koja na druge može djelovati inspirativno – potaknuti ih da sami zatraže pomoć ili razgovor sa stručnom osobom
  • organizirati edukativne ili promotivne aktivnosti u školi i radnom mjestu, a brojne organizacije imaju svoje promotivne materijale o vršnjačkom nasilju koji su odobreni od stručnih organizacija
  • biti osobito ljubazan i brižan prema svima koji su proživjeli vršnjačko nasilje ili koji ga upravo doživljavaju, a da nismo toga niti svjesni – možda će ih naše prisustvo ili razgovor potaknuti da zatraže pomoć!
  • prijaviti vršnjačko nasilje odgovornim osobama (školskom/vrtićkom osoblju, policiji, centrima za socijalnu skrb) i roditeljima – odmah, bez oklijevanja jer za vršnjačko nasilje nema opravdanja. Svako mjesto u našoj zajednici je mjesto „nulte tolerancije na nasilje“: vrtići, škole, radna mjesta, parkovi, ulice, obiteljski dom…

Pročitajte i ovo:

Vizija: škola kao sigurno mjesto za učenike, bez nasilja i straha

Korištena literatura:
1. Brusić et. al. (2015.). Komunikacija odgoja, odgoj komunicira. Emocionalna i medijska pismenost. Pragma: Zagreb

Članak je nastao unutar programa „Podrška obitelji u zajedniciudruge Pragma. Programske aktivnosti (Ugovor Klasa: 230-02/19-01/39, urbroj: 534-03-3-1/3-19.04) provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva te partnerstvo Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i Doma zdravlja Zagreb – Istok. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.

Foto: Pexels


Newsletter