fbpx

Djeca s teškoćama u razvoju i emocionalna inteligencija

Dječji svijet

Potičemo li razvoj emocionalne inteligencije kod djece koja su mala, pomažemo im da lakše komuniciraju s drugima, razviju prihvatljive odnose s drugom djecom ili odraslima, lakše se snađu u zahtjevnim situacijama i postanu empatičniji, posebno kada odrastu.

Moguće je kako ste mnogo puta čuli izraze poput „dijete s teškoćama u razvoju“, najčešće u školskom okruženju ako ste roditelji ili pojam „emocionalna inteligencija“. No, što ovi pojmovi znače? Zašto je važno da SVA djeca razviju emocionalnu inteligenciju?

Pojam dijete s teškoćama u razvoju se odnosi na veliki raspon dijagnoza i poteškoća koji se uočavaju kod djeteta i koje su vrlo različite.

U djecu s teškoćama u razvoju ubrajaju se djeca s tjelesnim teškoćama (invaliditet, oštećenja vida i sluha, djeca s kroničnim bolestima), djeca s intelektualnim poteškoćama, djeca s problemima u ponašanju, djeca s teškoćama u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija), djeca s višestrukim teškoćama (javljaju se dvije ili više prethodno navedenih teškoća), djeca s ADHD-om…  Sve te poteškoće imaju različite uzroke, razloge zašto se pojavljuju kao i različite funkcionalne sposobnosti.

Djeca s teškoćama u razvoju trebaju dodatnu pomoć kako bi bila uspješna na školskom, socijalnom i emocionalnom području.

Što se podrazumijeva pod pojmom emocionalne inteligencije?

Emocionalna inteligencija se odnosi na sposobnost percipiranja, kontroliranja i vrednovanja emocija. Uključuje nekoliko važnih komponenti:

  • Znati kako se osjećamo u nekom trenutku, ali i kako naše emocije utječu na druge: ako se učenik ruga djetetu, dijete prepoznaje da se osjeća tužno i povrijeđeno
  • Kontrolirati kako reagiramo na emocije i razmatrati koje su moguće posljedice svakog našeg ponašanja: dijete odlučuje što učiniti – suočiti se ili ljutiti na učenika
  • Motivacija da se postignu naši ciljevi bez obzira na negativne emocije koje osjećamo: dijete odlučuje razgovarati o svojim osjećajima s učenikom
  • Razumijevati kako se drugi osjećaju – empatija: učenik se ispriča i dijete prepoznaje da se učenik osjeća loše
  • Imati socijalne vještine i znanja čija ponašanja izazivaju pozitivne reakcije kod drugih

“Zamislite da vaše dijete ima poteškoća s rješavanjem zadatka iz matematike. Umjesto da dijete viče, ljuti se i udara stvari oko sebe, ono vam kaže da je ljuto i da želi da mu pomognete. Zamislite da dijete svog prijatelja, nakon što je dobio negativnu ocjenu i plače, utješi i kaže mu da zna da je tužan, da će sljedeći put biti bolji.” – iako nam se ova ponašanja čine nebitnima, ona su svakako bitna jer ukazuju kako je kod djeteta razvijena emocionalna inteligencija koja mu omogućuje suočiti se sa zahtjevnim situacijama, ali i imati pozitivne odnose s drugima. S ovakvim situacijama se djeca suočavaju svaki dan.

Djeca s teškoćama u razvoju se također suočavaju s mnogobrojnim zahtjevima – teški su im zadatci koji drugoj djeci nisu, često doživljavaju agresivno ponašanje, često su frustrirana svojim nedostatcima, nedostaje im vještina sklapanja prijateljstva itd.

Stoga potičemo li razvoj emocionalne inteligencije kod djece koja su mala, pomažemo im da lakše komuniciraju s drugima, razviju prihvatljive odnose s drugom djecom ili odraslima, lakše se snađu u zahtjevnim situacijama i postanu empatičniji, posebno kada odrastu.

Emocionalna inteligencija i djeca s poteškoćama u razvoju?

Kao i svako dijete, dijete s teškoćama u razvoju razvija socijalnu kompetenciju i emocionalnu regulaciju tijekom vremena. Dijete s manje razvijenom emocionalnom inteligencijom može doživjeti nebrojeno poteškoća, najčešće tijekom interakcija s drugim ljudima zbog poteškoća tumačenja emocionalnih znakova drugih.

djecak braca druzenje igra osjecaji zuga
Foto: Pexels

Dijete s autizmom najčešće ima poteškoća pri raspoznavanju facijalnih ekspresija i emocija iza njih. Puno mu je lakše prepoznati osnovne emocije poput sreće i tuge dok su strah i ljutnja teže raspoznate. Djetetu s autizmom je također teško objasniti koju emociju osjeća. Može se činiti da takvo dijete ne reagira emocionalno ili da su njegove reakcije ponekad pretjerane – može, na primjer, jako brzo postati ljuto. Može pokazivati manje zabrinutosti za druge ili tješiti druge. Često drugačije shvaća situacije i reagira neprimjerenim emocijama. Ono je češće fokusirano na usta govornika čime gubi veliku većinu informacija koje mu mogu ukazati na emocije koje osoba osjeća.

Bez obzira na drugačije funkcioniranje mozga, dijete s ADHD-om doživljava emocije kao i svi drugi, ali ima poteškoća pri svjesnom razmišljanju o svojim osjećajima što otežava analiziranje svojih emocija i učenje na temelju njih. Ima poteškoća s raspoznavanjem tuđih osjećaja kao što ima teškoća primijetiti ostale i bitne stvari. Kako se netko s ADHD-om mora svjesno posvetiti i usmjeriti misli na određenu stvar, jasno je da je takvom djetetu potrebno uložiti puno truda pri interakciji s drugima. Ipak, kada sugovornik pokazuje snažne emocije, dijete s ADHD-om ih primjećuje jer one imaju snažniji utjecaj od distrakcija koje mu odvraćaju pozornost.

S druge strane, pokazalo se da je dijete kod kojeg je uočena disleksija kao jedna od teškoća u učenju često visoko emocionalno inteligentno. Zapravo, njegove su snage samoopažanje sebe i svojih emocija, opažanje drugih, ali i razumijevanje tuđih emocija, tj. empatija.

Možemo li pomoći djeci da razviju emocionalnu inteligenciju?

Emocionalna inteligencija se uz pomoć i vježbu može razviti tijekom vremena bez obzira na poteškoće kod djeteta s pažnjom ili učenjem. Kod takve djece je potrebno duže i ustrajnije vježbati ove vještine.

Kao roditelj, učitelj ili bitna odrasla osoba u djetetovu životu, možete pomoći djetetu da uči o emocijama i unaprijedi svoju vještinu izražavanja i reagiranja na emocije.

Ono što se s djecom može uraditi je:

  • Razgovarati i identificirati emocije u prirodnom okruženju: čitate li knjigu ili gledate televiziju, možete započeti razgovor o emocijama. Možete reći: „Pogledaj, dijete se smije. Sretno je“; Možete zatražiti od djeteta da nacrta kako se osjeća.
  • Reagirati na djetetovo pokazivanje emocija: „Smiješ se. Sigurno si sretan“. Prihvaćanje svih emocija koje dijete pokazuje pomaže djetetu također ih prihvatiti.
  • Razgovarati o našim emocijama s djetetom budući da su roditelji najbolji model po kojem dijete uči: „Sretna sam jer si uspješno napisao lektiru“, „Uzbuđena sam što se bliži tvoj rođendan“.
  • Nije dobro zanemariti djetetove emocije:na primjer, posramiti ga kada se ozlijedi („Mala ogrebotina ne boli“, ili „Veliki dečki ne plaču“). Empatija je ključna od strane roditelja ili odraslih.
  • Ukazati djetetu da su sve emocije prihvatljive, ali ponašanja nisu: Primjerice, naglasiti da je normalno osjećati se tužno i ljuto ako ne znamo riješiti zadatak, ali da nije prihvatljivo bacati stvari i tako izražavati svoje emocije.
  • Koristiti kartice s licima osoba kako bi naučili dijete osnovnim emocijama.
  • Koristiti socijalne priče u kojima se uključuje dijete kao glavni lik i njegovi osjećaji.

Foto: Pixabay


Newsletter