Kronična bolest započinje s akutnim ili subakutnim tokom i ne izlječuje se u potpunosti, već zahtijeva dugotrajnu terapiju i rehabilitaciju. Zbog toga svaka kronična bolest u obitelji, mijenja njezinu dinamiku. Dosadašnji način života obitelj više ne može usmjeriti na članove obitelji, već se mora prilagoditi zahtjevima bolesti. Brzina prilagodbe razlikuje se od obitelji do obitelji, a ovisi o više faktora – o vrsti i specifičnostima bolesti, vremenu u kojem se bolest pojavila te osobitostima svih članova obitelji. Poteškoća u prilagodbi i prihvaćanju bolesti najviše pokazuju djeca kojima bolest predstavlja jedno nepoznato i traumatično iskustvo. Kako im na najbezbolniji način otkriti prisutnost bolesti u obitelji?
Bolest u obitelji
Svaka nova bolest u obitelji je uzrok šoka, straha i depresije, a nedostatak znanja i informacija o bolesti te nepoznatom tijeku i ishodu bolesti stvara dodatni stres. Tijekom suočavanja s bolesti, članovi obitelji na početku reagiraju negiranjem i neprihvaćanjem novonastalog stanja, a zatim depresijom i žalovanjem. Prihvaćanje bolesti i prilagodba dolaze na kraju, a koliko je vremena potrebno proći ovisi o karakteru obitelji.
Kako će se dijete nositi s cijelom situacijom ovisi o njegovoj dobi i psihosocijalnoj zrelosti. Bolest jednog od roditelja za dijete predstavlja gubitak podrške i sigurnosti. U tom slučaju, dijete obično reagira strahom zbog odvajanja od roditelja ili razvojem krivnje jer ne može u tome pomoći. Bolest roditelja može vrlo lako narušiti odnose u obitelji jer su upravo oni glavni stup empatije i održavanja zdravih emocionalnih odnosa.
Bolest brata ili sestre također negativno utječe na dijete jer mijenja njihove dosadašnje odnose. Reakcije djeteta mogu biti različite, od pretjerane ljubavi i ovisnosti prema bolesnom članu pa sve do ljubomore. To ni ne čudi pretpostavimo li da se povećana pažnja sada usmjerava na drugog člana obitelji.
Kako uključiti dijete?
Kronične bolesti stvaraju brojne promjene u obitelji, a njih je ponekad nemoguće sakriti od djeteta. Da bi ga zaštitili, roditelji dijete žele držati podalje od problema, ali zaboravljaju da ono sve vidi i osjeća bez obzira na to što možda ne razumije što se doista događa. Stručnjaci stoga savjetuju da je ipak pametnije otkriti djetetu o bolesti i uključiti ga u proces liječenja. Pri tome je najvažnije odabrati najbolji način razgovora primjeren djetetovoj dobi. U razgovoru je potrebno osigurati dovoljno vremena, a s djetetom podijeliti osjećaje jer ono često ne zna što bi u takvim trenucima trebalo reći ili kako se ponašati. Dijete često reagira ljutnjom, frustracijom, zabrinutošću i bespomoćnošću što su sasvim uobičajeni osjećaji u tom trenutku. Njihovo izražavanje je zapravo pozitivno jer ih ne zadržava u sebi, a time i ne stvara dodatni stres.
Kako će dijete reagirati na bolest ovisi i o ponašanju roditelja. Zbog toga bi roditelji prije razgovora s djetetom trebali raditi na sebi i zauzeti što pozitivniji pogled na cijelu situaciju. Umjesto prepuštanja tuzi, ljutnji i krivnji, trebali bi razviti pozitivan stav prema bolesti i prenijeti ga na dijete.
Dijete nije potrebno opterećivati s nepotrebnim detaljima, već mu samo dati informacije koje su njemu bitne poput koliko će dugo bolesni član obitelji biti odsutan ili što će se sve promijeniti u svakodnevnim aktivnostima unutar obitelji. Ti podaci su vrlo važni za dijete jer predstavljaju osjećaj sigurnosti. Količina podataka opet ovisi o dobi djeteta. Mala djeca ne mogu razumjeti značenje pojma bolesti pa bi razgovor trebao biti što jednostavniji i razumljiviji, bez suvišnih detalja i pojedinosti. Kod starije djece se već mogu očekivati detaljnija pitanja i pojašnjenja.
Ne uspije li dijete razumno prihvatiti bolest, potrebno je potražiti psihološku pomoć. Ona će biti korisna za sve članove obitelji.
Literatura:
1. Diminić-Lisica I, Rončević-Gržeta I. 2010. Obitelj i kronična bolest. Medicina fluminensis 46(3): 300-308.
Foto: Pexels
