malo za šalo-malo zares
Sicer v hrvaščini a vseeno.
Cestitamo Generaciji…
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome sto kazu danasnji pravnici i
birokrati, svi mi
koji smo bili djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima,
60-ima, 70-ima i cak
ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti
zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim
bojama na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na
bocicama lijekova,
Vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na
biciklu,
nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo
autostopirali…
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez
pojaseva i zracnih
jastuka.
Voznja u straznjem dijelu kamioneta po toplom
danu uvijek je bila nesto posebno.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce.
Uzas!
Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili
gazirana slatka pica, ali nikada nismo bili
debeli,
jer smo se
stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri
prijatelja, iz jedne
boce, i nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz
raznoraznih otpadaka i onda se spustali niz
brdo, da
bismo onda otkrili da
smo zaboravili na kocnice.
Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u
grmlje, naucili smo
rijesiti problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli
dan, vracali smo
se kuci kada bi se upalila ulicna svjetla.
Nitko
nije
mogao s nama razgovarati cijeli dan.
Nismo imali mobitel.
Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes,
video igrice, 99 satelitskih
programa na televiziji, filmove na videu,
surround sustav, mobilne telefone, kompjutere
ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce
i nasli ih.
Igrali smo granicara i ponekad bi nas lopta
zbilja zaboljela.
Padali smo s drveca, znali smo se porezati,
slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih
slucajeva nije bilo nikakvih sudskih
tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko
nije bio kriv osim nas. Da li se sjecate nesretnih slucajeva?
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali
masnice i naucili kako da ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim
lopticama, i iako
nam je bilo receno da ce se to dogoditi,
nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do
prijateljeve kuce,
pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo usli
i popricali sa njim.
Mala liga je imala natjecanja i nisu svi usli
u ekipu. Oni koji nisu,
morali su nauciti kako da se nose sa
razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i
nekada su pali
razred i morali ga ponavljati.
Uzas!
Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg
razloga.
Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice
su bile ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje
ako smo imali problema u
skoli ili sa zakonom bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon.
Zamislite to!
Uzas!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih
preuzimatelja rizika, rjesavatelja problema i
izumitelja,
IKADA. !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i
odgovornost i naucili smo
se sa time nositi.
I vi ste takvi!
Cestitamo.
LP Jasna
Dobri stari časi
Po današnjih pravilih in birokraciji, tisti, ki smo bili otroci v 50ih, 60ih in 70ih, sploh ne bi smeli preživeti
Naše igrače so bile so bile obarvane z barvo na osnovi svinca, ki pa so bile takoj ko smo jih dobili v roke polizane in “prežvečene”.
V naših časih stekleničke z zdravili niso imele varnostnih pokrovčkov, ni bilo zaščite električnih vtičnic, oblog vogalov vrat, vogalov mizic in zaščite proti odpiranju omaric.
Ko smo vozili kolo, nismo uporabljali čelad, kar se tiče varnosti, smo imeli samo kakšno odbojno steklo na kolesu.
Ko smo se kot otroci vozili v avtomobilih, nismo imeli varnostnih pasov, zračnih blazin, stranske zaščite. Vožnja na prvem sedežu je bil ponos.
Vodo smo pili iz vsake pipe in ne ustekleničene. Okus je bil enak.
Jedli smo sendviče z maslom, pudinge, sladke nedietne čokolade, lizike, bombone in vse z veliko sladkorja, ampak nismo trpeli od odvečne teže. Igrali smo se pač na dvorišču.
S štirimi prijatelji smo si delili pijačo iz ene in iste steklenice, pa nihče ni zbolel ali umrl zaradi tega.
Cele dneve smo popravljali kolesa ali na pol uničene motorje, se nato spustili z njimi po klancu navzdol, ter šele na ovinku ugotovili, da zavore ne delujejo. Po neprijetnih padcih smo se naučili, kako rešimo tudi take probleme.
Cel dan smo se lahko igrali. Navsezgodaj smo odšli od doma in se vrnili tik preden se je stemnilo. Nihče ni vedel kje smo, pa tudi nikogar ni to skrbelo.
Nismo imeli “play station”-ov, videoigric, 50 televizijskih kanalov, ne video filmov, ne soround zvoka, ne osebnih računalnikov, ne prenosnih telefonov in SMS-ov, ne internetnih klepetalnic. Imeli smo prijatelje in z njimi smo hodili naokoli.
Igrali smo se ristanc, skrivalnice, zemljo krast, streljali smo s fračami. In včasih je ta reč prav pošteno zaskelela.
Padali smo z dreves, se porezali na razbiti steklenini, lomili zobe in kosti, pa ni bilo nobene tožbe na sodišču zaradi tega. Bile so nesreče, in iz teh napak smo se učili, da se te ne bi nikoli ponovile.
Tepli smo se in mlatili en drugega, dokler nismo bili črni od podpludb in žalostni – pa smo se naučili to nekako živeti s tem.
Šli smo domov k svojim prijateljem in to peš.
Neprestano smo izzivali pravila in prodajali svojo kožo. To so bila naša dejanja. Posledice so bile pričakovane. Misel, da bi nas iz the položajev reševali starši je bila nezaslišana. Oni so bili na strani zakona. Si to lahko predstavljate?
Ta generacija je ustvarila nekaj najbolj drznih izumiteljev in reševalcev problemov vseh časov. Zadnjih 50 let je bilo zaznamovanih z eksplozijo inovacij in novih idej. Imeli smo svobodo, padce, uspehe in odgovornost in naučili smo se vse to obvladovati.
In ti si eden izmed njih.
Čestitamo.
Prosim pošli to ostalim, ki so imeli to srečo, da so odrasli kot resnični mulci.
